Misticizam, D. T. Suzuki

Misticizam - odlomak


Buddhistička filosofija smatra da je trisna ili tanha, ili ''žeđ'', prvo počelo koje dovodi stvari u postojanje. U početku bijaše trisna. Ona hoće imati oblik da bi se izrazila, što znači da bi se potvrdila. Drugim riječima, kada sebe potvrđuje, oblikuje se. Kako je trisna neiscrpna, oblici koje uzima su beskrajno raznoliki. Trisna hoće vidjeti te imamo oči, hoće čuti te imamo uši; hoće skakati te imamo jelena, zeca i slične životinje; hoće letjeti te imamo svakovrsne ptice; hoće plivati te imamo ribe gdje god da ima voda; hoće cvasti pa imamo cvijeće; hoće sjati, imamo i zvijezde; hoće imati područje nebeskih tijela te imamo astronomiju; i tako dalje. Trisna je stvaratelj svemira. (...)
Trisna ne leži u nama kao jedan od čimbenika naše svijesti, ona je naše samo bivstvo. Ona je ja, ona je ti, ona je mačka, ona je stablo, ona je kamen, ona je snijeg, ona je atom. (...)
Netko bi možda usporedio trisnu sa Schopenhauerovom Voljom za životom, no moja zamisao trisne ide dublje nego li njegova Volja. Jer je Volja, onako kako je on poima, već razlučena, kao nastojanje za življenjem nasuprot smrti, protiv raspada. Volja implicira dvojnost. No trisna preostaje još i uspavana, kakva je bila u Božjem umu dok se Bog još nije pokrenuo na svoje stvaranje. Taj pokret je trisna. Trisna je ta koja pokreće. Trisna je Boga pokrenula na njegovo fiat, na ''Neka bude svijetlo''. Trisna je ono što leži iza Schopenhauerove Volje, ona je temeljniji pojam od Volje.
Za Schopenhauera, volja je slijepa; ali trisna nije niti slijepa niti ne-slijepa, jer ništa od toga se ne može prireći trisni. Trisna još nije neko nešto. Mogli bismo je nazvati čistom voljom.
U ranom buddhizmu, trisna sačinjava jednu od karika u lancu ''međuovisnog nastajanja'', i od nas se traži da se nje riješimo, da bismo se oslobodili od žaljenja i straha. Ali rani buddhisti nisu bili dovoljno logični da proslijede zamisao o trisni dovoljno daleko, do njenog samog izvora. Njihov pokušaj da se oslobode od trisne i njenog navodno posljedičnog žaljenja, straha, itd., i sam je djelovanje trisne. Dokle god smo ljudska bića, ne možemo se riješiti trisne, niti je, kako oni kažu, uništiti. Uništenje trisne bi zasigurno značilo nestanak nas samih, ne ostavljajući nikoga da bi uživa posljedice. Trisna je doista osnova našeg postojanja. Trisna jest postojanje. Trisna je čak i prije postojanja. (...)
Dakle, raniji su buddhisti naginjali naglašavati oslobađanje ili neovisnost o trisni. No, kasniji su se buddhisti okrenuli protiv tog tumačenja i čvrsto ustrajali da trisna jest ono najtemeljnije i najosnovnije, stoga potrebno za općenitu dobrobit ne samo čovječanstva nego i svih drugih bića koja sačinjavaju čitav svijet. Prema njima, trisna djeluje na pogrešan način kad odabire loše vezanosti, odnosno, kad se povezuje sa relativnim ili psihološkim sopstvom, oslanjajući se na njega kao na krajnju zbiljnost i upravljačko počelo života. Trisna se tada obrće u posve nesvladani i nezasitni potporanj htijenja za moći. Ono što su rani buddhisti željeli pobijediti jest ta vrsta trisne, skrenuta od svoje prvotne naravi i postala robom egoističkih poriva. Zapravo su željeli, umjesto da je pobijede, pobjeći iz tog stanja ropstva. To ih je činilo negativnima i eskapističkima.
Kasniji su buddhisti shvatili da je trisna ono što sačinjava ljudsku narav – zapravo sačinjava sve ono i svako ono što se pojavi u postojanju – i da poricati trisnu znači počiniti samoubojstvo; da pobjeći od trisne znači vrhunac proturječja odnosno absolutno nemoguć čin; i da je ono što nas navodi na želju da pobjegnemo od trisne opet sama ta trisna. Stoga, sve što možemo učiniti za sebe, ili radije sve što trisna može učiniti za sebe, jest obratiti se samoj sebi, pročistiti se od svojih opterećenja i zagađenja, pomoću transcendentalnog znanja (prajńa). Kasniji buddhisti prepuštaju trisni njen vlastiti način djelovanja bez da su ometani ičim drugim. Trisna, ili ''žeđ'', ili ''žudnja'' tako postaje mahakaruna, ili ''absolutna sućut'', koju smatraju za bit Buddha ili Bodhisattva.
Takva se trisna, neovisna o bilo kakvim svojim opterećenjima, utjelovljuje u svakom mogućem obliku da bi postigla sveopće spasenje svih bića, i osjetilnih i neosjetilnih. Stoga, kad Buddha kaže da je on ''sve nadvladao, sve spoznao'' to će reći da ima trisnu u njenoj čistoći. Jer kad se trisna obrati natrag u sebe, ona je svega nadvladatelj, i svega spoznavatelj, ali također i svega ljubitelj.


D. T. Suzuki, Misticizam: kršćanski i buddhistički